петак, 19. децембар 2008.

LINK
Politika

Serbian Web Journalism School







« Lecture of artist Milica Stojković in The School of Web Journalism on the subject of commercial videos


La présentation de l’artiste Milica Stojković au sujet des clips publicitaires à École de web journalisme


Une invitée spéciale a visité notre École de web journalisme le 13 décembre. Il s’agit de Madame Milica Stojković. Les étudiants de l’École ont donné leurs raisons pour trouver cette dame si particulière. Pour eux, il était si facile de le faire. Ils devaient utiliser le texte et les présentations pour achever leur devoir.
milica stojkovic
View SlideShare presentation or Upload your own.

Gordana Erić a commencé son rapport à la manière suivante:
Milica Stojković, célèbre peintre et joueuse de violon a présenté ses clips publicitaires à l’École de web journalisme qui a commencé son deuxième semestre dans l’Association des journalistes Serbes.

En intégrant les morceaux de musique des grands compositeurs et ces huiles sur toile, Madame Stojković réussissait souvent de créer les petits chefs-d’œuvre, les clips vidéo et musicaux qui étaient utilisés dans des buts publicitaires en fonction de l’annonce des évènements musicaux et des visites des artistes mondiaux, célèbre dans notre pays.


Miloš Kuks a expliqué comment Madame Stojković a commencé d’exprimer sa créativité.
Joueuse de violon, journaliste et peintre Milica Stojković a acheté son premier ordinateur il y a quatre ans. Elle pouvait passer même 20 heures par jour devant son écran faisant scanner ses dessins sur le disque dur. Quand le travail était complètement fini elle est passée à l’étape suivante. A partir des dessins scannés elle faisait des compositions au Photoshop créant comme on l’appelle aujourd’hui l’art digital.
Žikica Živković a enregistré la présentation de Milica. Il a décrit les activités principales de Milica.
Milica Stojković a présenté aux étudiants son savoir faire concernant les clips publicitaires pour des concerts et des évènements musicaux. Elle a découvert de petites choses qui l’aidaient de finir sa carrière avec le succès. Milica Stojković a continué à créer, maintenant elle le fait par la manière digital. Elle est la dame la plus agée qui utilise l’Internet en laissant des commentaires. A la fois, elle aide les jeunes gens à introduire une nouvelle catégorie dans le journalisme, la catégorie qui s’appelle blog.
Bojan Cvetković a montré l’autre partie de la créativité de Milica.
En cherchant les nouvelles formes de l’expression, Milica Stojković s’est associée aux communautés comme Facebook et LinkedIn montrant aux gens de son âge une des manière d’exprimer leur imagination et une des manières de transmettre leur énergie et expérience aux générations futures de jeunes gens.
Son grand voeu d’atteindre l’audience le plus possible, Milica Stojković a réalisé avec sa formation dans l’École de web journalisme.
Aujourd’hui, Milica Stojković est journaliste le plus âgée et le plus active en même temps.
Le rapport a été fait de la part de Dragana Banković
Milica Stojkovic umetnica
View SlideShare presentation or Upload your own. (tags: stojkovic milica)





O Milici
View SlideShare presentation or Upload your own. (tags: stojkovic milica)


Veb-priča: Umetnost na prvi pogled: Prezentacija Milice Stojković , vizuelnog kreatoraSunday, December 14th, 2008


Milica Stojkovic
View SlideShare presentation or Upload your own. (tags: nikolic darko)

Umetnost iz prve ruke:
Biti Milica Stojković, vizuelni kreator, dugogodišnja prva violina simfonijskog orkestra RTS-a
Razvojem svetske misli, uvođenjem novina u informisanju, uporedo sa novinama i radijima, stvorena je televizija, slika je pored zvuka upotpunila doživljaj. Monotonosti informacija koje su gledaoci dobijali, prekinuli su prve najave umetničkih koncerata i drugih kulturnih dešavanja koje su se u Srbiji dešavale tih godina, a jedan od pionira u pravljenju najava, bila je upravo Milica Stojković.

Milica Stojkovic
View SlideShare presentation or Upload your own.

Polaznicima škole veb-novinarstva Milica je uspešno prezentovala kako je praviti peckalice tj. najave za koncerte i muzička dešavanja. Kaže da je dosta montažera sate pored nje proživljavalo sa strepnjom, jer Milica bi sve unapred pripremila u knjigama snimanja. Svaki propust bi mogao biti viđen da nije bila strožija prema kolegama. Gospođa Stojković prenela je mlađim kolegama iskustvo zlata vredno i otkrila sitnice koje su joj pomogle da karijeru završi uspešno. Milica Stojković i dalje stvara, svoje radove je digitalizovala i stvara, kao jedan od najstarijih korisnika, komentare na internetu, pomažući mladima da uvedu novi žanr u novinarstvu, veb-blog.







понедељак, 15. децембар 2008.






SLOBODNA REČ

LJUBIŠA STOJKOVIĆ

Ljudi i dogadjaji : Sećanje na Ljubišu Stojkovića, prvog profesionalnog novinara iz Vranja
2008/11/27


VITEZ KARADJORDJEVE ZVEZDE


Vranjanac iz familije Cigarci LJubiša Stojković bio je prvi profesionalni vranjski novinar. Za ovu nimalo lako profesiju imao je dara, ljubavi i energije, novinarstvo mu je bila "jedina i stalna služba". Kao njen zatočenik, predavao joj se iskreno i bespoštedno, do poslednjeg daha. Jer, kako je Gete rekao: "Teže je prestati sa pisanjem nego početi". LJubav ovog čoveka širokih vidika, prema novinarstvu bila je osobena. Rečju, pratila ga je celog života.

Odmeren, otmen i sa stilom u komunikaciji, imao je retku finoću duha koja ga je činila izuzetnom ličnošću. Svi su ga cenili, voleli i uvažavali. Nikada i ni o kome, bez obzira na složene i teške životne situacije u kojima čovek veoma teško može da se obuzda, nije izgovorio, a kamoli napisao ružnu reč. Možda ga je baš to razlikovalo od drugih. Život je, dakle, posvetio novinarstvu i budućim generacijama ostavio bezbroj naslova i obrađenih tema. Svejedno, da li su to književne studije, putopisi, spisi iz nauke, i dečje literature, humoreske, prevodi... Zapravo, nije bilo teme dana ili stranica istorije naše zemlje koje on nije obuhvatio ili obradio. NJegov lik i delo uvršćeni su u sto portreta najznačajnijih novinara objavljenih u knjizi "Dva veka srpskog novinarstva" pod naslovom "U ritmu dnevne redakcije".

Kao jedno od šestoro dece LJubomira, poznatog vranjskog terzije i domaćice Leposave, (rođen 19. septembra 1907. godine), LJubiša je još u osnovnoj školi ispoljio veliki talenat za pisanu reč. Stoga ne čudi što je, kao jedan od osnivača, već u devetnaestoj godini počeo da uređuje "Oblasnu samoupravu", nedeljnik koji je 1927. i 1928. godine izlazio kao službeno glasilo Vranjske oblasti. Potom je sa dr Miloradom Vučkovićem osnovao "Vranjske novine" u kojima je bio odgovorni urednik. Već 1932. prešao je u Beograd, u redakciju dnevnog lista "Vreme". Kao saradnik pisao je o svemu i svačemu, ali je javnosti postao poznat po seriji reportaža "Vitezovi Karađorđeve zvezde govore" postavši najmlađi urednik ovog dnevnika do Drugog svestkog rata.

Kao istaknutog novinara redakcija ga, po zadatku, šalje u Prag i Sofiju. Odatle, kao stalni dopisnik "Vremena" odlazi u Pariz. Kako tada nije bilo današnjih linkova niti teleprintera, kao retko ko, direktno iz glave u telefonsku slušalicu diktirao je reportaže. Stenograf ih je beležio i istog dana u "Vremenu" ih narod čitao. Ia Pariza je često odlazio u Španiju gde je izveštavao sa bojišta buknulog građanskog rata, ali je uspeo i da diplomira na Pravnom fakultetu.

Drugi svetski rat ga je zatekao u Beogradu. Već '41. godine biva uhapšen zato što je odbio da radi kao novinar, ali i zbog toga što je, neposredno pred okupaciju, na naslovnoj strani "Vremena" hrabro objavio tekst "Ne gore nemačka sela u Banatu".

Po oslobođenju Beograda pozvan je da radi u "Glasu". Prihvatio je i za sobom ostavio brojne reportaže iz glavnog grada i unutrašnjosti Srbije. Mnoge od njih bile su nepotpisane. Zašto, to je znao samo on?! Učio je mlade ovoj profesiji, pa je veoma brzo "Glas" postao rasadnik dobrih novinara, onih koji će kasnije stvoriti novo socijalističko novinarstvo. Potom je prešao u list "20.oktobar", pa u "Dugu" (nazivu lista je i kumovao), a onda kao načelnik u Direkciju za informacije FNRJ gde je sa Milošem Martićem na engleskom jeziku, za potrebe Ujedinjenih nacija, napisao prvu knjigu "Nacionalne manjine u Jugoslaviji".Doživela je tri izdanja. Nekako u to vreme njegovi članci objavljeni su i u prestižnim časopisima "Through Yugoslavia " (prilog na francuskom) i "Beograd" (prilog o kulturi objavljen na sedam strana), u kojima je bio jedan od urednika oba časopisa, a kao urednik izdao je i četrdesetak knjižica iz literarne edicije " Dečja mala knjiga".

'"Ništa za čoveka u prirodi i društvu nema gotovog'", bila je njegova deviza. Zato čovek, kroz materijalnu proizvodnju, mora da se bori i da stvara. U tom procesu, novinar mora da ukaže da se ne ide u pogrešnom smeru, bez obzira što to govorenje često nailazi na oprečna shvatanja u društvu pa se novinarski rad ne vrednuje i omalovažava. No, na to se LJubiša nije obazirao. Rano je osetio značaj novinarstva i u njemu video sedmu silu koju nikakvo materijalno oružje ne može da savlada. Dakle, ma o čemu pisao, razume se istinito i objektivno, privlačio je pažnju. Kako nije mogao bez ritma dnevne redakcije, prešao je u "Borbu" gde je uređivao nekoliko rubrika, ali i bio dnevni urednik deska. Znači, sav posao u ovoj renomiranoj medijskoj kući išao je preko njega, sve dok se nije razboleo i 1965. godine, na drugi dan Božića, u 57. godini umro. Jedan od njegovih poslednjih tekstova "Svedok iz Nirnberga" objavile su "Večernje novosti", 27. avgusta 1964. godine.
Priredio: S.S
"Slobodna reč"

петак, 5. децембар 2008.

SVOJOJ KĆERI NA NJEN 12. RODJENDAN


Kad ti sve bude tužno,

vreme kad je ružno,

dan koji se gasi,

tišina, sumrak u sobi,

kad kaplje jesenje hladne

dobuju na terasi,

tičice kad zakucaju promrzle, gladne

krilima u okno prozora tvoga

moleći, da ih nahraniš, Boga

- skini sa violine tvoje prah,

zglasi je i udri strunama snažno

u četiri zategnute žice.

Progovoriće one najrečitije

i odagnaće čemer, jad i strah

od samoće, i sve što je bilo lažno.

Srce će ti zakucati jače

- ali pusti onda neka violina plače-

i krv će ti zarumeniti lice

dok suton čamotna pada.

Jer, znaj, sa tim akordima,

kad je tužan i dan sam,

poniknuće čitav jedan hram

u čijoj se velelepnosti radja nova nada.

I uvek tako…

otkliziće tuga lako

sa tvoga ražalošćenog srca

i neće ga pustiti da grca.

Sviraj, zanosno sviraj

dok ne iščeznu u noć crnu

i dok ne utrnu

svi boli, čemer i jad!

A tad....

seti se dva oka

u kojima se ogledao tvoj lik

dok si činila prve poteze gudalom,

seti se i reči koje su bile

katkad surove, katkad mile:

“Treći prst na svoje mesto,

četvrti do njega…Pazi na takt!”

Jer sve je to jednom bilo, pa prošlo

( iz pesme ove iščeznuće, već, i slik)

- novo je vreme došlo:

navike, brige, život nov.

I zapamti: bilo da pati,

ili da ti je radosna duša

ostala je u tvome tati

večna jedna želja:

da sluša

tvoje violine melodije slatke

čežnjive, čiste i glatke.

TATA

27. novembra 1943. godine

уторак, 2. децембар 2008.

NINO ROTA ARIJA IZ FILMA KUM




Za Jadranku Jovanović kritčari pišu da poseduje sve što je potrebno pravoj primadoni.
Medjunarodnu karijeru je započela u Milanskoj skali u operama "Andre Šenije" i "Karmen" sa
dirigentima Klaudije Abadom i R. Saiem
Gostovala je širom sveta:Teatar Liceo,Rim,Salcburg, Sevilja, Firenca,Parma, Palermo, Katanija, Kaljari,Trst, Pezaro,Bergamo, Bordo,Nica, Tulon,Dablin, Lisabon,Tokio, Vankuver,Toronto, Meksiko Siti, Palm Bič,Sofija, Bukurešt,Budimpešta, Atina, Rio der Žaneiro, Peking, itd.
Nastupala je dva puta sa Plasidom Domingom u operama "Karmen" i "Adriani Le kuvrer", kao i sa M. Freni i H. Karerasom.
U Skupštini grada Beograda, 1.12.2008,pevala je arije Vivaldija,Gluka, Kovačevića i Nino Rote
iz filma "Kum"koju je na zahtev publike ponovila

Milica Stojković
tekst, kamera i montaža

DARKO PILER "JA IMAM TALENAT"



Da talenat ne može da ostane ne prepoznat, svedoči životni krug malog violiniste iz Knez Mihajlove ulice i njegovog brata Daniela.
Kao mališani, koncertirali su na ulici,uredno odeveni sa stavom pravih koncertista.Svirali sve što su znali i imponovala je ozbljnost malog Darka i Daniela. Kao da su u nekoj prestižnoj svetskoj dvorani a ne na ulici na kojoj su zaradjivali za svoju egzistenciju i školovanje. Bilo je nemoguće da prodjemo pored njih a da ne zastanemo.Darkov stariji brat Daniel,pravi virtuoz na harmonici i dobitnik više evropskih nagrada, izvodio je prave bravure prateći Darka.
Mali Darko je sa mnom otišao, verovatno na prvi koncert u životu, u cenar "Sava" i odslušao koncert Simfonijskog orkestra RTS na kome je kao solista nastupio svetski violinista Mink.Na zahtev publike umetnik je kao dodatak odsvirao 24 kapris od Paganinija.Medjutim oktave mu nisu bile čiste, mali Darko me je munuo i namignuo.Uprkos što je bio sedmogodišnje dete, nepogrešivo je to osetio.Kasnije sam ga predstavila čuvenom Robi Lakatošu koji nam je potvrdio da je Darka slušao dolazeći na svoj koncert Knez Mihajlovom ulicom . Darko je svirao tog zimskog dana i ako je napolju blo ispod nule.

Danas, Darko posle osvojene prve nagrade od 100.000 evra u emisiji "Ja imamtalenat", zajedno sa bratom putuje u Beč. Posle položenog prijemnog ispita primljeni su na Bečki konzervatorijum.Njihove ruke se više neće mrznuti u Knez Mihajlovoj ulici.Predstoji im velika bitka.Biće nam velika čast kada braća Piler budu dolazila u Beograd da koncertiraju .Zato srećno!

Milica Stojković
tekst,kamera i montaža